Juče je padao snijeg i puhao je vjetar kao za Novu godinu, kada sam odlučio prošetati glavnom ulicom Grada. Na pločniku je bilo, pola voda pola snijeg. Ima li šta gore?
Po prvi put od ovog virusnog ludila stavio sam zaštitnu masku. Jakna, šal, vunena kapa, rukavice i maska. Smatrao sam se potpuno tajnovitim, a u izlogu sam , umjesto svog lika, vidio maskiranog superjunaka, kojem još nisam smislio ime.
Smatrao sam se neprepoznatljivim i pomalo uživao u tome. Na ulici su bili rijetki prolaznici.
Već nakon nekoliko koraka alejom, naišao je muški lik, odjeven jako slično. Maska, šal, rukavice.
– Zdravo Vaha , rekao je potpuno nonšalantno, bez razmišljanja. Čak nije ni korak usporio, ništa.
– Zdravo, odgovorio sam mehanički, poput robota.
Nisam imao pojma, ko je taj čovjek. Bilo mi je neprijatno, jer se sve moglo protumačiti mojom prepotencijom. Nastavio sam dalje, i dva puta se okrenuo niz aleju, gdje je „nepoznati“ samouvjereno produžio.
Onda sam došao do jedinog mogućeg zaključka: Treba ubrzano razvijati drugačiji pogled na svijet. Treba trenirati prepoznavanje ljudi pod maskama. Nekome, ko je navikao na maskiranje pred ljudima, to i neće biti teško.
Ja ću se teško naviknuti na tu disciplinu. Niti sam se maskirao, a maskirane sam uvijek izbjegavao.
Vremena su se promijenila. Morat ću i ja. Ne zbog toga, da nešto zamaskiram, nego da se normalno pozdravljam sa svojim sugrađanima.
Maske se neće vječito nositi. Ni ove, ni one.
Mislim, maske!
Radio Gradačac / Vahid Klopić
