Vršnjačko nasilje sveprisutan je problem kojem se u našem društvu lako prilazi ne shvatajući opasnosti koje iz njega proizilaze. Odlučili smo se da ukažemo na tu pojavu insistirajući na zaštiti i anonimnosti jer smo svjesni da ima djece koja ponekad u školu ide u strahu. A tamo su nažalost sve češće prisutna ruganja, gurkanja i prijetnje, što po definiciji spada u vršnjačko nasilje, baš kao i širenje glasina ili isključivanje iz društva.
Ove situacije se tolerišu uz blage ukore, nasilnici su počesto zaštićeni, a žrtve napuštene i misle da takvo ponašanje moraju da trpe. Posljedice su brojne, počevši od pojačane anksioznosti i strepnje, do depresivnih poremećaja i problema sa mentalnim zdravljem. Od tog problema nisu izuzete ni škole u Gradačcu.
Ilustracija je događaj u Osnovnoj školi ”Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak” Srnice Donje iz prve polovine novembra 2022. godine, zbog kojeg jedan učenik ne ide u školu već skoro 2 mjeseca. U kakvom je psiho-fizičkom stanju govori činjenica da je, zbog reakcije na teški stres i poremećaj prilagodbe, na terapiji i pod nadzorom psihijatra. Doživljava naglašene simptome posttraumatskog stresnog reagovanja i ponovnog proživljavanja samog događaja.
Sve se dogodilo na školskom odmoru tokom kojeg je, prema navodima oštećenog, fizički napadnut od strane šest školskih kolega, dok su ostali učenici posmatrali, a pojedini i snimali. Dječak navodi da je nakratko izgubio i svijest, te da je sve trajalo do dolaska nastavnice. Snimanje događaja nam je potvrđeno i iz škole, ali je snimak obrisan zbog, kako navode, zaštite i ugrožavanja oštećenog učenika. Razrednica je učenika odvezla kući, što posebno teško pada njegovoj majci koja navodi da je niko nije kontaktirao, nego je dječak ostavljen pred ulazom.
Kao reakcija na događaj dječak se žalio na glavobolju, bolove u tijelu i povišenu temperature. Porodični ljekar ga upućuje u Službu Hitne pomoći odakle je događaj prijavljen Policijskoj stanici Gradačac.
———-
Na zahtjev i preporuku Ministarstva obrazovanja i psihijatra dječak je uključen u kabinet na psiho-socijalnu podršku u Centru za razvoj inkluzivnih praksi gdje u prisustvu majke prisustvuje zakazanim tretmanima.
Obzirom na očite znakove uznemirenosti, preporučeno je da radi sa nekim mimno škole da bi se izbjeglo ponovno proživljavanje događaja. S ciljem vraćanja učenju u Centru za razvoj inkluzivnih praksi napravljen je plan kako bi dječak završio ovo polugodište, ako za to postoji mogućnost, ukoliko se bude osjećao bolje psihički i fizički.
———-
Centar za socijalni rad Gradačac upoznat je sa navedenim događajem i kako nam je saopćeno “ovaj organ starateljstva u okviru svojih ovlašćena poduzeo je potrebne mjere i radnje propisane Zakonom o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku (Sl. Novine FBiH 7/14 i 74/20), primjenjujući pri tome i načela Konvencije UN-a o pravima djeteta koja između ostalog imaju za svrhu i zaštitu privatnost djece na globalnoj razini”.
———-
Nadležno kantonalno ministartsvo je odbacilo žalbu majke zbog nenadležnosti za rješavanje na izrečene odgojno-disciplinske mjere pomenute škole i predmet uputilo Školskom odboru na daljnje postupanje.
———-
Maltretirani dječak je u UKC Tuzla zbog posljedica zlostavljanja uradio CT mozga i pregledan od stane neurohirurga. Nalaze su dali i ljekari Klinike za dječije bolesti te Zavoda za psihološku i socijalnu zaštitu. Liječenje se nastavlja u Klinici za psihitariju uz preporuku za obezbjeđivanje sigurnih uslova za školovanje djeteta.
———-
Majka dječaka koji je pretrpio vršnjačko nasilje kaže da je ogorčena i da se osjeća napušteno i bespomoćno zbog stanja u kojem se nalazi njeno dijete. Prema njenim riječima, dječak je pokušao nastaviti pohađati nastavu, ali su mu, usljed straha i pritiska koje je osjećao u prisustvu učenika koji su izvršili nasilje, trnule ruke, boljela ga leđa, nije dobro čuo i teško je disao.
“Čim zazvoni za kraj časa, dijete bježi da ih ne vidi. Iako sam ja s njim, dijete se i dalje trese. U svim tim mukama tresla sam se sedam dana bez prestanka.”, kaže majka dječaka. Nakon toga dječak ne ide u školu i zajedno s majkom traži način za oporavak od pretrpljenog straha i stresa.
Majka kaže da su, prema njenim saznanjima, u Školi pogledali video, koji je naknadno obrisan da ne bi bio javno objavljen, te da je bio stravičan i da su se oni koji su ga gledali tresli i plakali i nisu mogli vjerovati da se tako nešto može dogoditi.
Ona ističe da je njen sin odličan i primjeran učenik, ali nasilje prema njemu u školi traje već nekoliko godina. I da je ovaj događaj samo kulminacija svega toga. Tako navodi da je jednom prilikom uboden u nogu, ali ona ne zna čime, a često je dolazio kući i sa modricama. Kaže da je petnaest dana prije ovog događaja tražio da ga prebace u drugo odjeljenje, ali mu to nije omogućeno. Prema riječima majke, otac dječaka je razgovarao sa pedagogom škole i zahtijevao od njega da se uključi u rješavanje ovog problema. Također napominje da je prilikom razgovora koji je sa njenim sinom obavio razredni starješina, s namjerom da sazna više detalja o razlozima njegovog zahtjeva za premještaj u drugo odjeljenje i pritiscima koje trpi, on rekao da ako joj kaže da se boji da će ga oni pretući.
Nakon ovog slučaja vršnjačkog nasilja, majka kaže da su imali prijedlog da dijete pređe u drugu školu, ali da to njen sin odbija.
Prema informaciji iz Škole, dan nakon nemilog događaja, u skadu sa Pravilnikom o povredama discipline, imenovana je Komisija za sprovođenje disciplinskog postupka. Nakon provedenog postupka, na prijedlog Komisije, Nastavničko vijeće Škole je izreklo disciplinske mjere, vladanje loše i premještaj u drugo odjeljenje. Na ove disciplinske mjere žalbu su Školskom odboru uputili majka oštećenog dječaka, kao i roditelji svih pet učenika kojima su one izrečene, jer su, kako se navodi, “smatrali da su mjere preoštre s obzirom da djeca nisu počinila nikakve grube radnje nad drugom i da nisu nikad učestvovali u vršnjačkom nasilju”. Nakon toga, krajem prve sedmice decembra 2022., Školski odbor je održao sjednicu na kojoj je, kako se navodi u informaciji, “ocijenio i donio Odluku kojom ukida premještaj u drugo odjeljenje uzimajući sve relevantne činjenice i dokaze o samom događaju, uzevši u obzir ponašanje učenika od dana događaja do izricanja odgojno-disciplinske mjere, njihovu saradnju i saradnju njihovih roditelja, kao i činjenice koje su uslijedile nakon tog događaja.”
Majka oštećenog dječaka, nezadovoljna ovakvim disciplinskim ishodom, izražava sumnju da su učenici i roditelji drugog odjeljenja, u koje su trebali biti premješteni počinioci vršnjačkog nasilja, izrazili negodovanje i odbili njihovo premiještanje u to odjeljenje, te da je Školski odbor na osnovu toga i donio ovakvu Odluku. Ona kaže da pod takvim uslovima i u njihovom prisustvu u istom odjeljenju, a zbog psiho-fizičkog stanja u kojem se nalazi, njen sin ne može pohađati nastavu.
Dalje se u informaciji iz Škole navodi da “Grupa učenika koja je učestvovala u događaju nisu ranije identifikovani kao počinioci vršnjačkog nasilja niti učestvovali u istom i nisu disciplinski kažnjavani. Sa ovim učenicima i njhovim roditeljima su poduzete sve aktivnosti u cilju prevazilaženja situacije i rada na pomirenju, drugarstvu, uzajamnom povjerenju, razumijevanju i toleranciji među učenicima. Uključeni su u rad sa defektolozima u Centru za razvoj inkluzivnih praksi u školi, kao i rad razrednika na času odjeljenske zajednice i ostalih stučnih lica, kako bi se ocjene vladanja kod učenika popravile i time izbjegle nasilna situacije među vršnjacima.”
S druge strane, u odnosu na oštećenog učenika, iz Škole kažu da mu “je pružena sva psihološka i stručna pomoć od strane razrednika, pedagoga i psihologa u Centru za razvoj inkluzivnih praksi, učenik je došao na tri tretmana kod psihologa i bio samo jedan dan na 2 časa u školi i prestao je dolaziti i na tretmane i u školu čime mu je podrška onemogućena”.
Oštećeni učenik i dalje ne pohađa nastavu, a u Školi kažu da su od strane doktora saznali da on još uvijek ima strah i da ga ne treba siliti da krene u školu.
“S obzirom da sa majkom nema saradnje, na upit o djetetu kaže da ih ne uznemiravamo i da je dijete loše”, kaže se na kraju informacije koju je, na upit, Škola dostavila redakciji Radio Gradačca.
__________
_________
O temi vršnjačkog nasilja u programu Radio Gradačca razgovarali smo sa magistrom psihologije Irmom Omeragić iz Centra za mentalno zdravlje Doma zdravlja Gradačac.
O tome kako se nositi sa problemom vršnjačkog nasilja, kako smanjiti njegov uticaj, pomoći učenicima, ali i njihovim roditeljima i nastavnicima čitajte u nastavku.
———-
Nasilje u školi je problem koji je prisutan u cijelom svijetu i roditelji i nastavno osoblje su vrlo zabrinuti sve učestalijim nasilnim ponašanjima kojima su izložena njihova djeca ili u njima sudjeluju, i moramo naglasiti da je nasilje vrlo kompleksan problem.
Pod nasiljem se podrazumeva svaki oblik verbalnog ili neverbalnog ponašanja koje ima za posljedicu stvarno ili potencijalno ugrožavanje zdravlja, razvoja i dostojanstva ličnosti djeteta. Ako se nasilje ponavlja onda govorimo o zlostavljanju.
Kada govorimo o djeci nasilje mogu da vrše odrasle osobe i druga djeca.
Vrste nasilja su:
-zanemarivanje djeteta od strane odrasle osobe/skrbnika
-fizičko nasilje
-psihičko/emocionalno/verbalno nasilje
-seksualno nasilje
-vršnjačko nasilje
-nasilje putem interneta (elektronsko nasilje).
Nasilje u školskoj sredini odnosno vršnjačko nasilje je pojava kada je jedan učenik ili grupa učenika izložen/a maltretiranju od strane jednog ili više učenika, koji namerno žele da ih fizički povrijede, ponize ili izlože drugim psihološkim i socijalnim neprijatnostima.
Vršnjačko nasilje može da se odvija u različitim dijelovima školskog okruženja:školskim igralištima i dvorištima, stubištima i hodnicima, WC-u, na putu do škole ili učionici dok učitelj/nastavnik nije ili jeste prisutan.
Važno je napraviti razliku između vršnjačkog sukoba i vršnjačkog nasilja jer kada je u pitanju
vršnjački sukob obje strane imaju podjednaku moć, tada postoji neki objektivni povod za konflikt, ali za njega postoji i rješenje, i tada djeca uspjevaju izaći iz situacije često sama ili uz manju pomoć odrasle osobe, te nakon razrješenja nastavljaju se družiti, i negativne emocije koje djeca doživljavaju su kratke i prolazne.
Međutim, kada govorimo o vršnjačkom nasilju tada je u pitanju nesrazmjer moći –fizičke, psihičke pa i statusne, nepostoji objektivan povod za konflikt, a nažalost često postoji namjera da se nanese šteta žrtvi, kod jedne strane odnosno kod žrtve su dugo prisutne emocije tuge, straha pa i srama.
Vršnjačko nasilje dijelimo na:
-fizičko (udaranje, guranje, gađanje, šamaranje, čupanje, zaključavanje, napad različitim predmetima i sl. bez obzira je li kod napadnutog djeteta nastupila tjelesna povreda.)
-psihičko/emocionalno/verbalno (ogovaranje, nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje, zastrašivanje, izrugivanje, namjerno zanemarivanje i isključivanje iz grupe kojoj pripada, širenje glasina s ciljem izolacije djeteta od ostalih učenika.)
-ekonomsko (krađa i iznuđivanje novca)
-kulturološko (vrijeđanje na nacionalnoj, vjerskoj i rasnoj osnovi)
-seksualno(podrazumjeva neželjeni kontakt i uvredljive komentare ,pa sve do najgoreg scenarija odnosno silovanja).
-nasilje primjenom informacionih i komunikacionih tehnologija(internet i mobilni telefon) odnosi se na vrijeđanje, uznemiravanje, slanje prijetećih i uvredljivih poruka, lažno predstavljanje, poticanje na mržnju i nasilje, navođenje djeteta da iznosi lične podatke, snimanje, fotografiranje i nedozvoljeno objavljivanje sadržaja na društvenim mrežama i internetu.
Objavljivanje provokativnih, intimnih, nagih fotografija svojih vršnjaka i ismijavanje su postali osnovni vidovi zabave. Djeca ni ne slute da je to jako jako loše, zakonski kažnjivo i da kod svog vršnjaka može izazvati veoma velike posljedice.
Nažalost najčešće nije u pitanju doživljavanje jednog vida nasilja nego njihova kombinacija.
Kada govorimo o karakteristikama djeteta koje je žrtva nasilja, neke od najčešćih karakteristika su:
-povučena, pasivna tiha i osjetljiva djeca
-imaju malo prijatelja
-obično su fizički slabija i nesigurnija
-više su uplašena i za njih se zna da neće uzvratiti
-najčešće su prezaštićena od svojih roditelja
-lako zaplaču i povlače se
-previše slaba, mala ili previše krupna
-nadarena djeca ili djeca sa teškoćama u razvoju,
-djeca druge etičke pripadnosti,
-djeca koja se razlikuju po socijalnom porijeklu
-djeca novi učenici u razredu.
Najčešće karakteristike djece koja vrše nasilje su:
-ima snažnu potrebu za moći i kontrolom;
-često su fizički jači od svojih žrtava;
-uživa u tuđem bolu i patnji;
-smatra da ga je žrtva izazvala svojim ponašanjem;
-impulsivana su;
– lošiji školski uspjeh;
-nisu bojažljiva,teško podnose neuspjeh;
-u njegovoj/njenoj porodici fizičke kazne su česte ili su i oni žrtve nasilja odrasle osobe;
-ne pridržavaju se školskih pravila.
Istraživanja pokazuju da postoji razlika prema spolu kada je u pitanju vršnjačko nasilje.
Dječaci općenito češće sudjeluju u nasilju,češće se služe fizičkim nasiljem, te su češće izloženi nasilju pojedinca, dok su među djevojčicama uobičajene suptilnije metode nasilja (ogovaranje, ignoriranje, širenje glasina i sl.), te se takav oblik nasilja među djevojčicama teže otkriva i češće su izložene nasilju grupe .
Najčešći znakovi da je dijete žrtva vršnjačkog zlostavljanja:
-dijete dolazi kući u poderanoj odjeći ili pokidanih knjiga;
-dijete dolazi kući u modricama i s ogrebotinama koje se ne mogu objasniti;
-ne druži se s prijateljima iz razreda niti ima “najboljeg” prijatelja, druga djeca ga/ju ne pozivaju na druženje;
-izgleda nesretno i tužno
-ima učestale glavobolje i bolove u stomaku koji se ne mogu objasniti (posebno ujutro);
-ne želi ići u školu;
-ima „napade“ lošeg raspoloženja;
-mijenja put kojim ide iz škole i u školu;
-ima sve lošiji uspjeh u školi;
-traži više novca ili krade novac iz kuće.
Kada govorimo o posljedicama vršnjačkog nasilja na mentalno zdravlje veoma često se javlja:
-plašljivost
-nedostatak energije
-poteškoće sa spavanjem
-promjena prehrambenih navika
-skrivanje telefona ili tableta i provođenje više vremena koristeći se tim uređajima nego obično.
-povlačenje u sebe
– promjene ponašanja poput agresivnosti kod kuće
-iznenadni slabiji uspjeh u školi
-nespremnost da govori o tome kako mu je prošao dan i obrambeni stav kad ga o tome pitate
-izbjegavanje škole, smišljanje izgovora ili pretvaranje da je bolesno
-rjeđe spominjanje prijatelja i druženje s njima rjeđe nego obično
Kod djece koja su dugotrajno izložena nasilju mogu se pojaviti i simptomi: panike, odnosno povećane anksioznosti, ponavljajuća sjećanja o situacijama nasilja, odnosno simptomi traume, poteškoće sa koncentracijom, depresija, pa i suicidalne misli.
Naša dužnost je da djecu učimo nenasilnim metodama rješavanja sukoba, sklapanju prijateljstava, razumijevanju i dr.
Međutim, ako roditelji primjete ili imaju informaciju da je njihovo dijete nasilno prema drugoj djeci neophodno je tražiti od djeteta da vam detaljno ispriča šta se dogodilo. Da tada roditelj vrlo pažljivo sluša dijete i ako uoči nelogičnosti u priči uvijek može da provjeri sa drugom djecom šta se stvarno desilo, jer djeca znaju da u strahu od reakcije roditelja lažu o onome što se desilo.
Iako svaki roditelj voli svoje dijete najviše na svijetu zbog čega se često reaguje emotivno i burno ne smijemo tražiti opravdanje za djetetovo nasilno ponašanje.
Nadalje, pitati dijete šta je željelo svojim ponašanjem postići, da prepozna šta je to što je loše u njegovom postupku, te predložiti djetetu da se stavi u „cipele“ svoje žrtve (kako se žrtva osjećala tada).
Važno je napomenuti da su veoma često nasilna djeca u starijoj dobi češće počinioci krivičnih djela.
Ako roditelji ne uspijevaju uz pomoć nastavnog osoblja škole potrebno se obratiti stručnim licima u oblasti mentalnog zdravlja, jer je važno imati na umu da mlada osoba koja vrši nasilje ima teškoća i treba pomoć. Poznato je da mladi koji čine nasilje često imaju ozbiljne teškoće, kao što su:izražena hostilnosti, interpersonalna osjetljivosti, impulzivnost, te je moguća kako heteroagresija tako i autoagresija.
Naša djeca su naša slika, ona uče iz našeg ponašanja (trebamo razmisliti kakvi smo mi kao vozači, kao pacijenti dok čekamo u ambulanti, u redovima, kako mi reagujemo na krivična djela…)
Da bi se dijete povjerilo osobi kojoj vjeruje da je žrtva nasilja potrebno je mnogo hrabrosti Mnoga djeca ne pričaju roditeljima o vršnjačkom nasilju zato što se boje da će oni pogoršati situaciju tako što će se obratiti školi. Važno je da znamo da kada djeca šute, postoji dobar razlog. Djeca se često boje reakcije roditelja, što će drugi u razredu misliti o njima nakon toga, da će biti na neki način izdvojeni ili da će se o njima pričati. Ponekad djeca ne žele biti dodatna briga roditeljima, imaju dovoljno briga i na poslu i s nama i s našom školom. Misle da je to njihov problem i žele ga riješiti sami.Nekad i roditelji pokušavaju ignorirati da se to događa, minimizirati uvjeravajući sebe da nije toliko strašno ili misleći da djeca mogu riješiti situaciju sama. Neka djeca ne žele pokvariti sliku sebe u očima roditelja, da shvate da njihovo dijete nije popularno i da ima problem.
Ako vaše dijete prizna da je žrtva vršnjačkog nasilja, prije svega ostanite smireni, vaše dijete je najvažnije i treba vašu podršku da izađe iz te situacije; nemojte okrivljavati ili kažnjavati.
Ostanite smireni i strpljivi; vjerujte djetetu i slušajte ga,otvoreno razgovarajte o tome šta se dogodilo, postavljajte pitanja, ali činite to oprezno
Pokažite djetetu da vam je stalo do njega i do toga da se uspješno riješi problem, ne govorite ništa što bi moglo povećati osjećaj straha ili usamljenosti kod djeteta, važno je da dijete zna da ima pravo na zaštitu te da se ima kome obratiti.
Ohrabrite dijete i recite mu da je postupilo dobro kada se obratilo vama za pomoć
Ne poduzimajte nikakve „korake“ prije nego što ste o tome razgovarali s djetetom,
(roditelji ponekad zbog uzbuđenosti reagiraju emotivno i naglo, na način koji još više pogorša stanje kod djeteta ).
Ne obećavajte ništa što ne možete ispuniti (npr. ne obećavajte djetetu da nikome nećete reći za problem.)
O događaju obavijestite razrednicu i/ili osobu iz stručnog tima škole, ispričajte detaljno što se dogodilo, sarađujte sa školom, pitajte što će škola poduzeti i dogovorite ponovni sastanak, odnosno koliko god puta treba.
Ne potičite dijete na fizičko osvećivanje („Samo ti njega udari! Vrati mu!“)
Djeca često smatraju da bi povjeravanje odrasloj osobi bilo tužakanje. Potrebno je objasniti što je tužakanje a što je traženje pomoći: tužakanje nije kada kažeš što ti je netko učinio da bi zaštitio sebe. Dijete treba imati osjećaj sigurnosti i povjerenja prema odraslim osobama.
Nikada ne uzvraćati na nasilje nasiljem jer to nasilnik i želi.
Ako dijete pati od ozbiljnijih psihičkih tegoba nakon što je bilo izloženo nasilju, potražite pomoć stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja.
Neophodna je saradna sa školom, jer se tu mora riješiti problem- svako dijete zaslužuje sigurno školsko okruženje.
Uvijek postoji mogućnost da je dijete koje vrši nasilje također žrva nasilja od strane odrasle osobe ili drugog djeteta kada se obavezno uključuje centar za socijalni rad i policija.
Nema izoliranog rješavanja nasilja među djecom, dok se tolerira nasilje u društvu. Djeca uče prepisivanjem modela koje ne samo čuju, nego i vide od nas odraslih. Dok god je društvo tolerantno prema nasilju na svim nivoima, od porodičnog pa dalje, djeca će primati određenu poruku – ne da je nasilje dozvoljeno, ali da mu se ništa neće posebno dogoditi ako bude nasilno. Naša djeca su naša slika, ona uče iz našeg ponašanja
Na odraslima je – roditeljima, nastavnicima, stručnjacima – da postanu izrazito osjetljivi na ovaj ozbiljan problem i ne dopuste da nasilje, toliko prisutno u društvu, živi u školskim hodnicima i ostavi posljedice na razvoj djece.
Prepoznavanjem, zaustavljanjem i sprečavanjem nasilja svakog od nas pružamo djeci pomoć da prevladaju posljedice nasilja, šaljemo im jasnu poruku da nam je njihova dobrobit važna i da živimo u društvu koje ne tolerira nasilje ni u kojem obliku.
JZU Dom zdravlja Gradačac – Centar za mentalno zdravlje
Magistra psihologije Irma Omeragić
__________
Radio Gradačac / Foto ilustracije
