Noćas je k'o lubenica, pun mjesec iznad Bosne.
Već 15 dana se nisam bavio ovim piskaranjem, i kad malo bolje sagledam stvari, mi zaista živimo u nevjerovatno dinamičnom svijetu. Toliko toga se desilo, da kada bi detaljisali, moglo bi se ispisati nekoliko stranica.
Ali nećemo puno.
Puno čitanja zamara u ovo ljetno vrijeme. Puno čitanja izgleda zamara u svako vrijeme.
Portugalci su postali prvaci Evrope, Francuska i dalje u ratnom stanju, u Turskoj više niko ne zna šta se dešava, Britanija dobila premijerku, a Amerika bi mogla dobiti predsjednika, koji troši po jedan lak za kosu dnevno i usput mrzi sve što nije njegovo. Ratovi se odvijaju na površini na kojoj se odvijao onaj Prvi svjetski, izbjeglice i dalje plove, utapaju se i izgubljeni hodaju u nadi da ima negdje bolji život.
U Bosni je isto.
Tapkanje u mjestu, iščekivanje izbora, kao i povećanog prometa zbog dolaska dijaspore, našeg najvećeg izvoznog proizvoda.
U Gradačcu se beru šljive, ali se nemaju kome prodati. Godina rodna ili nerodna, nama donese iste probleme.
Ipak ne izlazimo iz auta, nemamo slobodnog parkinga, vašar taštine na svakom koraku.
Niko se ne brine što je u ovoj zemlji 830 000 ljudi manje nago 1991. godine.
Baš to koga briga.
Ni to što ni u čemu nismo konkurentni, što smo zadnji u svemu.
Nama drže radionice i predavanja, a bogate se oni koji nisu završili ni osnovnu školu.
Mi imamo svoju buržoaziju i svoju bijedu, koja je proizvedena katastrofalnim vođenjem države.
Šta nas briga.
Mi ćemo ganjati Pokemone.
Ne interesuje nas što je taj puni mjesec nad Bosnom možda najljepši, ali i najtužniji na svijetu.
I ta pjesma također.
Ko još o tome razmišlja.
