Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović
Kula „Zmaja od Bosne“, ili kako je u Gradačcu obično zovu „Gradina“ je simbol grada. Ona je prvo što vidite kada ulazite u grad, s koje god strane svijeta da vas put nanese. Njena bjelina odudara od svega viđenog. Ne postoji u bližoj okolini slična utvrda, a bar na ovom prostoru ih možete sresti na svakom koraku. „Gradina“ nije samo utvrda, ona nije samo odbrambena fortifikacija, za Gradačac je ona središte, mjesto odakle sve počinje. Svako od nas nosi neko svoje sjećanje. Škola, prvi poljubac, noćno sankanje, ili jednostavno, put od vaše kuće do grada, neminovno vodi kroz nju. Ona je simbol, i više je emotivna veza sa zavičajem, nego što ona znači u historijskom diskursu.
Toliko o onome što ona nama znači. Onima koji dolaze u grad, ona je ono što prvo vide. Pogled ih provocira, traži od nje da je posjete, istraže. Na ovaj način se obično i upoznaju s nama. Mnogi i ne vide ništa drugo, nemaju vremena, ili i ne znaju da im imamo još šta za pokazati. Jednostavno, oni se popnu na čardak, upoznaju se s gradom, možda nešto i probaju, što bi nas predstavilo kroz miris i okus, i odu.
Mnogi dođu i odu, a da o njoj ništa ne saznaju. Uglavnom, ne saznaju ništa, ni o nama. Oni odu! To što se nismo predstavili, ili ne bar na najbolji način, je do nas. Oni su svoje napravili. Došli su!
A šta mi znamo o „Gradini“?
Struka kaže ovo: „Stari grad u Gradačcu sa kulom Husein-kapetana Gradaščevića dispoziciono je podijeljen u dva koncentrična sistema bedema: vanjski sa ulaznim kapi-kulama i unutašnji sa tabijama. Svojom pozicijom, na najvišoj koti grada, postao je simbol Gradačca. Dosad nije istraženo gdje su bili ostali objekti unutar starog grada. Postoje informacije o postojanju džamije unutar gradskih zidina, a prisutni su i brojni podzemni hodnici i katakombe, koji su stvarali sigurnost braniteljima grada, ali su oni neistraženi. U okviru kompleksa postoji veliki broj podzemnih prostorija koje su vjerovatno služile kao spremišta oružja i municije. …
Husein-kapetanova kula je sastavljena od dva gabarita, i to kule koja je viša od konaka, koji je niži, pa se zbog toga doima kao simbioza srednjovjekovne kule, koja je općenito imala fortifikacioni karakter, i odžaka, koji se u osmansko doba pravio uz kulu i koji je omogućavao udobnije stanovanje…
… Husein-kapetanova kula, međutim, nikada nije imala stambenu namjenu, nego je od svog postanka bila upravno i vojno sjedište. Vjerovatno je funkciju odžaka imala današnja porodična kuća Gradaščevića, sagrađena 1786. godine u vrijeme Osman-kapetana.
Kod Husein-kapetanove kule, konak i kula „urastaju“ jedno u drugo spajajući se s zidom u prizemlju, prvom i drugom spratu, da bi kula nadvisila konak još jednim spratom i čardakom sa isturenom ćatmom kao osmatračnicom i vidikovcem. Ovakvo rješenje navodi na pretpostavku da je kula već postojala, kao dio odbrambenog sistema iz ranijeg vremena. Konak, odnosno niži dio objekta, dograđen je vjerovatno kasnije. …
… Ali i kula i konak razvijali su se zajedno sa Gradom. Strateški položaj Gradačca uvjetovao je da se na ovom prostoru već u srednjem vijeku počinje razvijati malo naselje oko utvrde koja je služila u odbrambene svrhe. Legenda kazuje kako su tri sestre istodobno gradile tri grada: Soko, Srebrenik i Gradačac, ali se ona mora odbaciti kao izvor saznanja o porijeklu tvrđave u Gradačcu, zbog toga što se Srebrenik spominje 1333., a Soko 1426., pa prema tome nisu mogli biti građeni istodobno. Ne treba ipak, isključiti vjerovatnost da je u srednjem vijeku na ovom mjestu postojala tvrđava, jer prvi osmanski defteri spominju postojanje Gračačke (tj. Gradačačke) nahije i tvrđave u njoj, koja je, međutim tada bila napuštena“ ( izvor: „Stari grad u Gradačcu i Kula Husein-Kapetana Gradaščevića“, autora Sabire Husedžinović, Zahide Hećimović-Kamberović i Husnije Kamberovića, izdavača Bošnjačke zajednice kulture Preporod Gradačac, Sarajevo 1999).
Ovu publikaciju još vjerovatno možete pronaći negdje u kućnim bibliotekama, a sigurno je imate u prostorijama Preporoda, dostupna je javnosti! Ako ste u prilici i imate malo vremena, vrijedi je pročitati.
Sve ovo govori da je Gradačac bio samo još jedna u nizu odbrambenih fortifikacija, koje su kroz vrijeme i razna carstva nicala po Bosni štiteći vlastodršce, ali i naselja koja su nastajala uz utvrdu. Nekada su građene na nepristupačnim terenima, oko njih su nastajala naselja. Ona su vremenom gubila značaj, nestajala zajedno sa utvrdama, dijeleći njihovu sudbinu. Kao trag prošlosti ostajale su kamene ruševine i poneka legenda.
Sreća po Gradačac, „Gradina“ je oduvijek bila „srce“ Grada. Grad se uz nju razvijao, ona je bila uvijek sjedište Uprave. U njoj se živjelo, išlo u školu. Ona je neraskidivi dio Gadačca. Jedino u Gradačcu se ne ide na stari grad. U Gradačcu je stari grad najkraći put da stignete iz jednog naselja u drugo. Utvrda je put, i park, sve na jednom mjestu. I to je ono što ga razlikuje od drugih sličnih utvrđenja u BiH. Nemogućnost da je izbjegnete, zanemarite je, bila je vjerovatno razlog da se pristupi obnovi iste u drugoj polovini prošlog vijeka.
„Zalaganjem općine Gradačac ovaj Zavod (Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, op. autora) započeo je 1965. godine temeljitu obnovu starog grada, kao i izradu projekta uređenja kule kao turističko-ugostiteljskog objekta sa muzejskom postavkom. Te godine se vrši izmjena stropnih i krovnih konstrukcija kule, ugrađuju se prozori, te vrši zamjena stepeništa.Po ovim projektima kula je od 1965-1969. godine skoro u potpunosti restaurirana i revitalizirana. Inače dispozicija objekta (15,5/12,5 m) sa pet simetrično raspoređenih soba oko stepenišnog prostora u svakoj etaži, osiguravala je lahku komunikaciju, kao i korištenje u zamišljenoj adaptaciji. Ćatma kula je postala kafana-vidikovac. Deset soba je dobilo savremenu hotelsku namjenu, sa enterijerom koji je imao elemente bosanskih soba. To su bile banjice-hamamdžici sa suvremenom sanitarnom opremom, musandre-plakari, čiji su ukrasi asocirali na orginalne motive iz kuće Gradaščevića, zatim mangale, peškuni, rafe, sećije, koje su služile gostima kao kreveti za spavanje. …
…Tokom 1966. godine, pored radova na kuli Husein-kapetana, vršeni su i radovina sanaciji jednog dijela obodnih bedema, te konzervaciji, odnosno restauraciji tabija. Teško stanje gradskih bedema, kapija i tabija zahtijevalo je nastavak konzervatorsko- restauratorskih radova na najugroženijim dijelovima i to od 1967-69. godine, kao i kasnijih godina, pa su tako uglavnom sanirana sva veća oštećenja i otklonjena opasnost ugrožavanja naselja ispod bedema. Svi radovi na adaptaciji vršeni su zahvaljujući sredstvima SO Gradačac i priloga građana.“ (izvor: „Stari grad u Gradačcu i Kula Husein-Kapetana Gradaščevića“, autora Sabire Husedžinović, Zahide Hećimović-Kamberović i Husnije Kamberovića, izdavača Bošnjačke zajednice kulture Preporod Gradačac, Sarajevo 1999.)
U ratu od 1992-95. godine cijeli kompleks je doživio razaranje. Kula Huseina-kapetana Gradaščevića je bila cilj sistematičnog razaranja. Oštećenja su bila ogromna. Sanacija ovog dijela starog grada je obavljena početkom ovog vijeka. Djelomično je vraćen stari sjaj i funkcija.
Sve ovo je bilo! Međutim, pitanje je šta je „Gradina“danas? Razlog da posjetite Gradačac,da se upoznate s njim, onda se postavlja opravdano pitanje, da li smo iskoristili sve mogućnosti koje nam ovaj biser pruža!?
Kada imamo goste, obično na njihovo insistiranje posjetimo kompleks Starog grada! Da li smo mi zadovoljni s onim što im pokažemo? Da li to na pravi način predstavlja nas? Jesmo li ponosni na ono što imamo?
Na ova pitanja bi imali odgovore po onoj narodnoj „koliko ljudi, toliko ćudi“! I to je u redu, samo je pitanje možemo li i trebamo li biti zadovoljni s tim?
Cijeli kompleks bi direktno, ali i indirektno trebao da omogući razvoj proizvodnje rukotvorina koje nas na najbolji način prezentiraju. Možda je ovo mjesto gdje bi se mogla prezentirati i BiH sa svim svojim posebnostima. To bi omogućilo da neki naši sugrađani, rade i stvaraju, prodaju i tako obezbijede egzistenciju za svoje porodice. Posjeta Starom gradu bi bila prilika da posjetiocima ponudimo i lokalnu gastronomsku ponudu! Nudili bi prije svega jela bazirana na proizvodima uzgojnim u gadačačkim domaćinstvima. Sve ovo bi mogao biti put u poboljšanju standarda sugrađana. Ali je preduslov prije svega dovesti posjetioce, dati im dovoljno razloga da kada već putuju, kao destinaciju biraju Gradačac.
Ono što nam predstoji, je prije svega, da shvatimo da ćemo prije ili kasnije morati uložiti dodatni trud, a bogami i novac. Ono što je potrebno hitno učiniti je sanacija bedema. Tragovi propadanja su sve vidljiviji. Sve više je pukotina koje prijete urušavanju cijelog kompleksa. Koliko je teško popraviti urušeno najbolje govori činjenica da neke već urušene dijelove nikada nismo sanirali. Prijetnja urušavanja zidina je sama po sebi nesaglediva šteta, ali moramo posebno obratiti činjenicu da su ti zidovi sastavni dio javnih površina u gradu, pa bi njihovo urušavanje moglo ugroziti i živote građana.
Da bismo već jednom odgonetnuli tajne skrivene ispod površine bilo bi potrebno izvršiti arheološka istraživanja. A sve sa ciljem da napokon utvrdimo postoje li tragovi života skriveni pod zemljom, a koji više govore o našim precima, ali i historiji grada.
Vjerovatno je vrijeme da razriješimo dileme koje nas prate od djetinjstva. Postoje li tuneli? Koliko su dugi? Je li ih moguće dovesti bar u funkciju kretanja pješaka? Kriju li neke tajne?
Sve ove predradnje su nužne kako bi mogli razgovarati o budućnosti kompleksa! Nužno je u okviru ovog prostora omogućiti posjetiocima da se upoznaju sa našom historijom, ispričati im priču o bosanskoj borbi za Autonomiju. Ispričati priču o tom mladom čovjeku koji je svojom hrabrošću, vojnim umijećem porazio sultanovu vojsku na Kosovu. Ispričati priču o porodici Gradaščević. Predstaviti svim našim gostima sve one ljude koji su rođeni u Gradačcu ili su pak dio svog života proveli u ovom gradu, a ostavili su trag u historiji, svojim radom, znanjem i umijećem. Ispričati priču o svim djevojkama i momcima koji su na kraju dvadesetog vijeka branili i odbranili Grad.
Sve ovo bi trebalo da vide posjetioci Gradačca. Naravno, treba im ponuditi neke ukuse za pamćenje. Nahraniti ih i napojiti. Dati priliku da iz grada ponesu uspomenu, ali i učiniti ih zadovoljnim, jer samo tako možemo očekivati da nam se ponovo vrate.
Kula Husein kapetana Gadaščevića je dobar povod za posjetu, ostalo je na nama. Zato je „Gradina“-brend.
Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović
