Poslijepodnevna šetnja obično protekne u nekakvoj običnoj relaksaciji, samo onda, ako ne naletim na komšiju Muzafera. Odmjeren, star čovjek, vrlo uljudan, ali skoro svaki put za mene ima pitanje.
On postavi pitanje iz bilo koje životne oblasti, a odgovor očekuje pri sljedećem susretu. Vremenom me to počelo obavezivati, ali šta mogu kad se šetnja preporučuje, a Muzafer se ne mijenja.
………………..
I tako prije neki dan, skoro bez pozdrava, on mi postavi pitanje, otprilike ovako:
« Zašto se kod nas uvijek, od kako ja znam za sebe, živjelo loše? Lošije nego, eto recimo… u Njemačkoj. Zašto? Pa i mi smo puni ruda, dobre zemlje, brda i dolova, rijeka i planina… a oni uvijek šest kopalja iznad nas. Već stotine godina je tako. Da li to ovi naši glavni, i bivši i sadašnji, ne mogu dobacit k'o njihovi, ili bacaju s pogrešne tačke. Nešto ima. Šta ti misliš o tome?»
……………………..
Prođe pored mene. Naravno, očekujući odgovor pri sljedećem susretu.
Muzafer je postavio pitanje, djelomično i odgovorio na njega, ali morao sam već nešto pronaći. Nešto, što bi to naše vječito, ali baš vječito vrijeme u nekakvim reformama za bolji život, moglo pojasniti.
Onda sam se sjetio jednog intervjua poznatog njemačkog diplomate, koji je govorio o fenomenu zemlje sa najvećim izvozom, riješenim socijalnim prilikama, zemlje sa punom uposlenošću, visokim standardom i sve tako…naj.
Na pitanje novinara, koja je to formula za uspjeh, odgovorio je rečenicom, koju bi mogli smatrati floskulom ili parolom: « Pravi čovjek, na pravom mjestu».
To je sušta istina, a ne parola. Samo pravi čovjek, sa pravog mjesta, može dobaciti daleko, i dalje i najdalje.
Kod nas to nikad nije bilo tako.
Ili nije dobro mjesto, a uglavnom nije dobar čovjek.
Sve do dana današnjeg.
Pri sljedećem susretu sa komšijom Muzaferom nije bilo duge priče. Išao je prema meni, očekujući odgovor na svoje zadnje pitanje.
Odgovorih kao prvačić:» Pravi čovjek, na pravom mjestu».
Nije progovorio ništa.
Klimajući glavom, produžio je dalje.
Ne znam da li je Muzafer razumio.
Nijemci odavno jesu.
