Devedesetih godina prošlog stoljeća su se neuki političari na sva usta hvalili terminom tržišta. Pri tome su samo rijetki znali šta je to ustvari. Svi su radili i živjeli u ugovornoj privredi, gdje je uticaj tržišta kapitala, roba i radne snage, bio minoran.
Ali eto. Busali su se i nekon ratnih zbivanja, utakmica je počela. Mi smo u tu utakmicu ušli kao igrač, koji igra finale bez i jednog treninga. Nisu uvedeni nikakvi mehanizmi kontrole i globalni vjetar Evrope i svijeta nas je jednostavno pomeo.
Kapital je kod nas najskuplji na svijetu, jer nigdje ne postoje tako visoke kamate koje guše svaki pokušaj razvoja privrednih aktivnosti.
Robe pristižu iz uvoza, bez bilo kakve zaštite za domaće proizvođače, koji plaćaju ceh tržišne utakmice sa puno jačima. Niti jedna vlast nije zaštitila našu proizvodnju, izuzev nekih floskula i parola da kupujemo domaće i ostalo.
Najveći udarac privredi i uslužnim djelatnostima u našoj zemlji će učiniti tržište radne snage. Otvaranjem ovih mogućnosti, prirodno je da ljudi idu tamo gdje je bolje. Tako su nastajale velike seobe naroda, nema tu patriotizma kada ti je egzistencija ugrožena. Radnici u zemljama tranzicije su preživjeli jedan težak period. Nezaštićeni, podcijenjeni, ucijenjeni, sa mogućnošću otkaza svakoga dana.
Mizerno plaćeni rad, i do deset puta manje nego na zapadu, neuplaćeni doprinosi za zdravstvo i penzijsko osiguranje. Vlasnici su sticali nenormalna bogatstva upravo na radnicima.
I sada, eto ti čuda.
Nema radnika. Nema. Nestali. Otišli i odlaze tamo gdje je bolje. Sve je manje zidara, strugara, irgeta, berača šljiva, inženjera, ljekara, šumskih radnika, medicinskih sestara, a o čistačima da ne pričamo.
Proradilo tržište radne snage.
Vlast izglasava zakone o radu, reguliše radno vrijeme, određeni i neodređeni staž, trajanje godišnjih odmora, uslove kada se može dati otkaz i još mnogo toga.
Ali kome se ti zakoni donose.
Pa mi uskoro nećemo imati radnika.
Vrijeme je da i vlasnici i političari počnu da rade, jer radnika nema.
Upravo ih nema zbog njih.
