Vanredne vijesti u nedjelju i slijetanje aviona iz Berlina na aerodrom u Butmiru, donijeli su pod ovo nebo još jednu veliku filmsku nagradu. Donio je isti onaj čovjek, koji je već nebrojeno puta poharao svjetske festivale i pričinio nam veliku radost.
………………………………
………………………
Ne, neću, jer je to suviše isprano i prevaziđeno govoriti, zašto Danisa nije dočekala politička svita. Zašto bi političari i trebali gledati i voljeti filmove. Imaju oni svoj posao, a uostalom, to je bila nedjelja, dan odmora.
…………………………………..
……………………………………….
Treba pričati o Danisu.
Lijep, elegantan, elokventan, pametan, talentiran čovjek već dvadeset godina pokazuje da film jeste velika igra i velika umjetnost našeg doba. Po broju nagrada, on je sigurno jedan od najvećih režisera svijeta, s kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog stoljeća. I kao takav on svoje znanje širi ovdje, gdje je kultura uvijek bila na margini i gdje se snima jedan ili dva filma godišnje.
On je ovdje!
Svijet mu je na dlanu, od Holivuda do Bolivuda.
Pitam se dali mi zaslužujemo Danisa.
I mi obični, i oni neobični.
Dokle će njegova energija biti iznad svih problema sa kojima se susreće pri radu na nekom filmu? Dokle će imati strpljenja biti marginaliziran, a najveći je ambasador Bosne i Hercegovine u svijetu.
Ne znam.
Znam samo da je od podignutih ruku sa Oskarom i poznate patriotske rečenice, u Berlinu rekao običan pozdrav raji u Sarajevu i zahvalio porodici.
I to je znakovito.
Dakle, beskrajno je strpljenje Danisovo. I još jedan medvjed u nizu tih zlatnih i srebrenih kipova i životinja.
Kapa dole, majstore.
A vama, dragi moji, iskreno preporučujem knjigu genijalnog B. Ćopića, čiji naslov sam danas pozajmio.
Možda poslije čitanja, stvari budu nešto jasnije.
