Ukoliko se ne pronađe neko rješenje, sve su prilike da će i naredna generacija iz Begovine živjeti kao njihovi roditelji. Odgovornost da se tako nešto ne dogodi je velika i na svima je koji se bave Romima u ovom naselju, jer nova generacija iz Begovine, sigurno zaslužuje bolje
Jedno od tri gradačačka romska naselja, koje je ujedno i najmanje je Begovina. Smješteno je na samoj periferiji, gotovo izolovano, ali ne i zaboravljeno. U Begovini danas živi 11 porodica, a svi zajedno imaju čak pedesetero djece. Jedan od žitelja ovog naselja je Reuf Ferhatović, čija je porodica najbrojnija. Onako kako živi ovaj čovjek, najbolje opisuje život mještana Begovine.
Pošteno zarađujem
Reufa mještani često nazivaju i Ocem Begovine, budući da je otac čak desetero djece. Nažalost, njih četvoro je gluhonijemo. Iako demobilisani borac, kao i mnogi drugi, nikad nije ostvario pravo na boračku nadoknadu, ili bilo koji drugi vid pomoći za demobilisane borce. Reuf je ostvario pravo na dječiji dodatak i prima 240 KM na šestero djece, a ima pravo i na jednokratnu pomoć.
„Već neko vrijeme prikupljam dokumentaciju za Reufa da predamo zahtjev Centaru za socijalni rad, kako bi ostvario pravo na stalnu socijalnu pomoć. Iznemogao je, a i zdravlje ga ne služi baš najbolje“ rekla je Bisera Osmanović, predsjednica romskog Udruženja „Crni biseri“ iz Gradačca.
Osim minimalnih primanja koja trenutno ima, Reuf se bavi i sakupljanjem sekundarnih sirovina, prije svega metala, jer kako kaže, tu ima najveću profit.
„Šta ću, mora se… Ako neću ja, ko će donijeti mojoj djeci da jedu. Zima ide, drva se moraju kupiti. Uglavnom, pošteno zarađujem“, priča Reuf.
Zamjenik načelnika Općine Gradačac, Hajrudin Hasanbašić, rekao je za naš portal da je Reuf ove godine dva puta ostvario pravo na jednokratnu pomoć.
„Ono što želim istaći, jeste da mu je jednokratna pomoć odobrena svaki put kad je predao“, dodao je Hasanbašić.
Uz svu pomoć koja mu se pruža, ovaj čovjek živi na ivici siromaštva. Prije nekih 6 mjeseci je imao moždani udar, ali je ipak prinuđen da hoda po ulicama, tražeći komad metala. Četvoro djece koje je gluhonjemo, još uvijek čeka kategorizaciju, kako bi i ona krenula u školu. Socijalna pomoć i dječiji doplatak, ovoj porodici nije dovoljna. Nije dovoljno ni to da se upišu u školu. Novim generacijama, ukoliko im se želi pomoći, potreban je neki novi pristup, a ne davanje socijalne pomoći. Na taj način, i jedna i druga strana se nađu u nekoj zoni gdje nema pomjeranja. Prije mnogo godina, sistemsko rješenje dalo je rezultat.
Begovina nije oduvjek izgledala onako kako danas izgleda. Čak nije bilo ni kuća, ali vremenom i zajedničkim naporima, došlo se do rješenja koje je u tom trenutku bilo najbolje. Možda se tako može pristupiti i obrazovanju, ili zapošljavanju. Ovo govorimo s razlogom, jer se i sama Begovina mijenjala kroz godine, sve dok nije postala mjesto gdje su ljudi pronaši dom.
Prije i poslije rata
Na mjestu gdje je danas smještena Begovina, prije rata je bio voćnjak. Nakon rata je posiječen i tako napravljen porstor za izgradnju novog naselja. Budući da je naselje bilo udaljeno od grada, u naselju nije bilo ni struje ni vode, ali bez obzira na to, romske porodice su tu ipak našle svoju sigurnost. Deset objekata u kojima su živjeli Romi, vremenom su postale neuslovne za život. sNeke porodice su preselile u druge djelove grada, neke u druge gradove, dok pet porodica i danas živi u Begovini.
Kako su godine prolazile, izgled ovog naselja se mijenjao. Danas je ovo naselje jedno od bolje uređenih romskih naselja u općini Gradačac, a njegovo uređivanje počelo je prije tri godine. Bisera Osmanović predsjednica romskog Udruženje „Crni biseri“, radila je puno na tome da se pokrenu sanacioni radovi u ovom naselju. Vode i struje u ovom naselju danas ima, a ima i nekih novih planova za kvalitetniji život u ovom naselju.
„Naselje nije imalo nikakve uslove za život. Djeca su se rađala u kućama, gdje nije bilo osnovnih higijenskih uslova. Sve je to bilo jako žalosno gledati“, govori za naš portal Bisera Osmanović.
U saradnji sa Općinom Gradačac, Ministarstvm za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine i Humanitarnom organizacijom Hilfswerk Austria International, izgrađena je stambena zgrada na mjestu nekadašnjih neuslovnih objekata.
Općina Gradačac je u ovaj projekat uložila 40.000 KM, a Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i Hilfswerk 133.000 KM. Stambenu zgrada se sastoji od pet kuća i svaka je zasebna za sebe, ali spojena u jednu cjelinu.
„Jedan od ciljeva Općinskih službi kroz ovaj projekat i projekte koji će se raditi u budućnosti jeste poboljšanje statusa, uslova stanovanja i socijalne inkluzije Roma u Općini Gradačac, putem rekonstrukcije, sanacije, ili izgradnje stambenih jedinica za romske porodice koje nemaju riješeno stambeno pitanje“, rekao je za naš portal Hajrudin Hasanbašić, zamjenik načelnika Općine Gradačac.
Vremenom u zgradu koja je prvenstveno bila namjenjena za 5 porodica, uselilo se još nekoliko porodica i trenutno u ovom naselju živi 11 porodica. Saznali smo da su svi rodbinski povezani, tako da nije bilo teško da se uklope.
Dvoje na pedeset
Ono što je veliki problem u ovom naselju su djeca, odnosno njihovo školovanje. Od njih 50-oro, svega dvoje pohađa školu. Opravdanja za ovako nizak procent ne postoji. Za ovako nešto, možda su najviše krivi sami roditelji i njihivo nisko vrijednovanje obrazovanja, barem po onome što nam je rekla Jasmina Ćatić, direktorica OŠ „Ivan Goran Kovačić“ u Grdačcu.
„Iako su dobili nove kuće i smještaj, ne vode računa o higijeni, ni o zdravlju. Kada bi išli u školu, naučili bi čitati, pisati, stekli bi neko zanimanje i ne bi cijeli život živjeli isto kao njihovi roditelji. Škola toj djeci nudi sve: besplatnu hranu, prevoz i pribor. Omogućeno im je čak i da se upišu u školu sa deset i više godina i da idu po skraćenom planu i programu, po kojem bi za jednu godinu završili dva razreda i sve tako dok ne sustignu svoju generaciju“, rekla je Ćatić.
Druga dva romska neselja, Diren i Požarike, imaju potpuno drugačiji odnos prema školovanju. Za razliku od Begovine, kako je i sama direktorica škole rekla, djeca iz ova dva naselja su puno naučila u školi i vole školu. Kaže i da su usvojila nove higijenske navike, razvili odgovornost prema životu i radu i već upisuju srednju školu.
„Nadam se da će i djeca iz Begovine slijediti njihov primjer. Zasad su tu Danijel i Sabina. Nadamo se da će i ostali učenici krenuti njihovim stopama, kako bi i oni promijenili svoju budućnost, stekli zanimanje i naučili se nekom poslu od kojeg bi mogli da žive“, poručila je Ćatić.
Na kraju, ponovo se vraćamo na početak priče i Reufu koji svoju prodicu prehranjuje sakupljanjem sekundarnih sirovina. Nema sumnje da njegova porodica živi u boljim uslovima nego prije pet, šest, ili sedam godina. Imaju vodu, struju i sigurniji krov nad glavom. Međutim, ono što se nije promjenilo, jeste način na koji Reuf zarađuje. I dalje sakuplja željezo i nekako se bori da njegova kćerka Sabina, redovno pohađa školu. Ponovo kažemo, opravdanja nema, jer ako su mještani Požarika i Direna našli rješenje za svoju djecu, moraju ga pronaći i ljudi iz Begovine, ali zajednički, sa svima, uključujući romske predstavnike koji najbolje poznaju svoje sunarodnike.
Ukoliko se ne pronađe neko rješenje, sve su prilike da će i naredna generacija iz Begovine živjeti kao njihovi roditelji. Odgovornost da se tako nešto ne dogodi je velika i na svima je koji se bave Romima u ovom naselju, jer nova generacija iz Begovine, sigurno zaslužuje bolje.
Radio Gradačac / Tekst i foto: Romski portal UDAR (autor Semir Salkić)