Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović
Čučimo na zidiću ispred improvizovanog bistroa na plaži čekajući da se završi još jedna Mišina tužbalica, treća po redu. Mišo je ovdje sve, pjeva o Dalmaciji kao da mu je majka ili žena, pjeva i pobjeđuje na Splitskom festivalu, ali ne i ove godine. Zato mi i sjedimo na zidiću. Ove godine pobijedila Nadalina. Pjeva neki, ne znam mu ime, ali ne slušamo mi njega. Čekamo mi Borisa Dvornika. E, dok on govori, to je meni Dalmacija. Te godine, mi djeca smo samo čekali Nadalinu. Dok smo na plaži onako namazani maslinovim uljem, crni, jer na more se išlo da pocrniš, ili naveče dok ti majka obuče tamno plavi šorc i bijelu majicu, a na stopala navučeš plastične sandale pa gore- dole uz rivu, kraj štandova sa štampanim majicama i drvenim pticama. Nije važno koje je doba dana ili noći, samo čekaš Nadalinu. Dva ljeta i more pamtim po pjesmama, to sa Nadalinom i ono kad je pobijedio Panonski mornar, ostala pamtim po nekim ljudima.
A more nije bilo kao sad ovo, nije bilo krema sa X faktorom za zaštitu od sunca, nije se tražila plaža sa hladom, nije bilo ležaljki sa suncobranima i nije se išlo na more na dan, tri, pet ili čak sedam dana. Ne nekad se na more išlo dvije sedmice. Jer odlazak na more je bio projekat. Nije važno da li ste na more išli noćnim iz Modriče za Ploče, pa onda autobusom u Makarsku, Bašku Vodu ili Gradac. Ili ste imali fiću i išli u Ulcinj, sve je to bio poduhvat na koji se nije išlo na par dana, nego toliko da vam more dodije, da ga ne poželite do idućeg ljeta. I sve je bilo isto – plaža cijeli dan, sunce, kupanje i maslinovo ulje. Majka vas tako naulji da kad uđete u vodu iza vas ostaje masna mrlja, duginih boja. Kad izađete iz vode ne treba novi sloj, trajna zaštita. Živjeli smo tih dana u sobama koje su nam ustupali Dalmatinci, imali zajedničku kuhinju i kupatilo i čekali na red za tuširanje i kuhanje. I nije nam smetalo, bili smo na moru.
Ako ste imali sreće i otac vam je radio u firmi koja ima odmaralište na moru, vi ste bili srećnici. Hranili ste se u njihovom restoranu i sve je bilo gotovo kao u hotelu, imali ste svoje kupatilo. Sve je bilo u redu za odrasle, ali za djecu baš i nije. Značilo je to da svaki puta kad idete na obrok morate lijepo da se obučete, da se služite priborom i budete „uljudni“, jer pobogu u restoranu ste. A bilo je vruće, pogotovo za ručak. Nije se tada znalo za klima uređaje, propuh je bio spas. Nisam baš volio ručak na moru, ma ustvari nikad ga nisam volio. Uvijek dođe kad je najljepše, kad se zaigramo. Ručak baš nisam volio. Kad je najljepše, morate ostaviti drugove pa na tuširanje, odijevanje. I sve to ponovo obrnutim redom poslije ručka, ako ne traže od vas da idete ne popodnevno spavanje. E to sam tek mrzio.
Ipak od svih putovanja, priča o odlasku u Ulcinj mi je izgledala kao ekspedicija na Južni pol. Njih četvero, kamp oprema, fićo i put od dvadeset četiri sata. Teško danas možete zamisliti da četvoročlana porodica može da se smjesti u fiću, a da uz sve to ponese i šator i kompletnu opremu za boravak od petnaest dana. Ne čini li vam se to nemogućim. Bilo je tu svašta, plinskih boca, suđa, dušeka. Neki su imali kamp stolice i sto. I sve to stane u fiću. I krenete tako jedan dan vrletima Bosne. Sve kraj Drine. Na Tjentištu odmor. Na Čemernom otac traži dodatnu opremu za fiću, negdje pri ruci je ostavio da mu se nađe letva. Dodatno vazdušno hlađenje prije nego fićo „prokuha“. Pa onda kroz Crnu Goru, i tamo gdje se čini da je kraj Jugoslavije je Ulcinj. Zadnja tačka do koje se može. Dalje je Albanija. Ona Enver Hodžina. Pričali su da je tamo strašno. Da ne idu na more na kupanje, jer na plaži su bunkeri. Tako su pričali, o njima, sa Albancima tad nismo bili dobri.
A u Ulcinju plaža, kao nigdje. Pijesak, nepregledan. I u moru je isto. Tamo se ne pliva. Šetate, dok se ne umorite, a još je plićak. I tamo su djecu mazali maslinovim uljem. I tamo nije bilo hlada ni suncobrana. Niko nije ni tražio. Svi su uživali na suncu. A onda su se oni stariiji ukopavali u pijesak. Samo im glava virila. Pričali su da je to dobro za kostobolju.
I tako je izgledao svaki dan – sunce, more, a naveče šetnja pored mora prije spavanja. Kad bi se vratili, ovi kamperi su se hvalili novom opremom kupljenom od Čeha. Bilo je tu svega – dušeka ogromnih, plinskih svjetiljki, escajga i alata, naročito „gedoročki“. Očevi su se zezali pričajući o Čehinjama, dok su se majke ljutile, uz obavezni osmijeh. Čehinje su bile najbolje zimske priče, čak i onih koji ih nisu vidjeli te godine. Svi su imali neku svoju Čehinju za zimu i priču uz remi. Tako su Česi ljetovali. Oni su se uvijek prazni vraćali kući, isplatilo se, a naši su još više patili fiću na Čemernom. Toliko su ga patili da se letva nije ni skidala sa poklopca motora.
To su naše priče s mora. Tako sam ja upoznao Olivera. Nadalina. Poslije sam i ja odrastao. I opet je bilo more, ali sada je tu bila neka Magdalena i ko zna šta još. Nekako mi je Oliver bio more. Nikad Mišo, ni Duško Lokin ni Tomislav Ivčić. Samo Oliver.
I sada se mogu sjetiti nekih noći na plaži, u ono vrijeme kad sunce tek što je zapalo u more. Tamo negdje na zapadu, gdje bi trebala biti Italija. Uvijek bi neko uz gitaru najavljivao noć, i uvijek bi bila Magdalena i Moj galebe. Toga se sjećam. Plaže i noći. Nismo se više šetali rivom između štandova. Tad smo već bili odrasli.
Ne mogu se sad pohvaliti da znam kad je bio Splitski festival ove godine, a ni ko je pobijedio. Ni Mišo više ne pjeva, bar ja nisam čuo. Nije ni more više isto. Ostaje se kratko, bježi se u hlad, a kreme za sunčanje imaju faktor 50. Svi nas plaše opasnostima koje nosi sunčanje. Djeca više ne „pocrne“ na moru, masnih fleka od maslinovog ulja nema, mada se uz obalu mogu sresti neke druge „mrlje“. Ništa više nije isto. I mi više nismo turisti, tek smo broj u utrci za rekodrnu posjetu. Mi smo dio onog velikog broja u dnevniku. Brojali su nas. Lokalci nas doživljavaju kao „kasicu prasicu“, ako je mala nismo ni dobrodošli, baš. Ništa nije isto, ali ja bez mora ne mogu.
Ovog vikenda je otišao na put bez povratka i „moj lipi anđeo“. Otišao je Oliver. Ostaće pjesme, ali falit će. Meni je Oliver bio more. Starim, to je jedino sigurno. Sve više pričam o prošlosti, i sve češće se rastajem sa onima koji su bili dio nje. Stvarno starim.
Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović / Foto: ilustracija / Video: youtube
