Najnovije vijesti

OPET ON: NEKA VAS

11/06/2018 | objavio Radio Gradačac
OPET ON: NEKA VAS
Kolumna

Za Radio Gradačac piše Ernes Hadžimuhamedović

Čudno je to! Meni dva draga bića, čovjek i žena koji su ostavili neizbrisiv trag u mom životu, već dugo nisu među nama! Kako starim, uviđam da su njihovi tragovi dugoki, oni su me obilježili. Pitate se zašto pišem o njima? Jednostavno, sjetio sam se ovih dana da su živjeli u četiri države. Za svaku od tih država su im rekli da je njihova! Šta su oni mislili o tome, ne znam, ali je činjenica da su bili državljani četiri države. Znali su oni koje ime nose, čuvali su tradiciju naučenu iz kuće, živjeli su onako kako su ih učili roditelji, ali van kuće oni su bili dio Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Mijenjali su državljanstva, dokumente, himne i zastave, mijenjali države, a da se nisu makli od kuće!

Majka pamti i tri rata! Buran život, uglavnom nakon svakog prevrata se moralo počinjati iznova. Nije lako živjeti kad svako malo počinješ graditi život iz temelja. Nije lako, ali nisu se nikad žalili, živjeli su skromno i nas učili da živimo tako. Ja uglavnom i poznajem takve ljude, ljudi oko mene su takvi. Skromni. Ne „talasaju“!  Kad ih pitaš kako je, kažu: „Samo da ne puca, dobro je“!

I žive tako, svako malo sklapaju život razbijen u paramparčad! Kad pomisle da  ide nabolje, nađe se neko, sličan razočaranom djetetu kome ne daju da se igra sa ostalom djecom, i on  prvom prilikom za osvetu drugima poruši napravljene kule od pijeska. Ne zato što on ima neke koristi, nego da pokvari sreću drugima. Tako je to ovdje kod nas.

Trenutno živimo predah. Umorni od prošlog rata, a u strahu od novog. Ne znamo bi li više išta započinjali, ili bi čekali. Ili bi bježali glavom bez obzira. Strah je realan, možeš  nas uvjeravati u šta hoćeš, ali znamo mi najbolje.

I onda na svu tu našu muku, naš tihi, intimni strah od nestajanja, dobijemo njih. Vode nas! Svako malo mijenjaju pravac. Jučerašnji plan više ne važi, sad imamo novi. I ne bi bio problem plan, nego način na koji oni sa nama komuniciraju. Isključivi, nespremni na razgovor i dogovor bilo koje vrste, uvjeravaju nas da to rade isključivo za naše dobro. Ubijeđeni su da ono što govore nas hrabri, a one druge plaši. Obećavaju nam velike stvari, državničke. Bolju i svijetliju budućnost. Po njihovom mišljenju za jedne od nas sreća je u priključenju na istok, drugi obećavaju da će svoj dio kad tad prikačiti zapadu, a ovi treći tvrde da dok je nas živih ništa se neće promijeniti. Po cijenu da nas ne bude –  ni jednih, ni drugih,  ni trećih.

I nisu ti planovi novi, stari su oni, vrlo stari, već se ginulo ovdje zbog njih. Pa pošto su stari nisu oni ni najveći problem. Problem je jezik kojim nam to govore. Riječi su zapaljive, a mi još vrući od zla. Sjećanje budi strah, a u strahu se povlačimo u sebe i ne vjerujemo nikome. A kad ostanemo sami onda smo povodljivi. Znaju oni to, zato nam to i rade.

Riječju se može vladati, a riječ ostavlja trag, dubok! Znaju oni to. Znaju oni da sve počinje riječju. Sporimo se  oko međe, ali se sjekire laćamo zbog preteške riječi. Potučemo se u braku, ali i mirimo. Teške riječi ne opraštamo. Od prijatelja se rastajemo zbog preteške riječi.

Arapska poslovica kaže:“Četiri se stvari ne mogu vratiti: izgovorena riječ, izbačena strijela, protekli život i propuštena prilika“. Riječ je opasna, morali bi paziti s njima. Ali ne,  ovdje je igranje s riječima omiljeni sport. Ovdje se riječima ne priča, ovdje se riječima prijeti. Šta je to što riječima daje toliku moć? Da li su one naše oružje u svemu, čak i kad toga nismo svjesni? Naš mač i štit. Zbog čega je njihov izbor važan u svakodnevnoj komunikaciji, ako želimo da svoj život i život ljudi koji nas okružuju učinimo ljepšim, pitkijim i pitomijim?

Možemo li mi danas, ovdje i sada da shvatimo da kad izgovorimo lošu riječ i poruku da je kasno za popravak, izvinjenje. Da ono što je otišlo od nas kod drugog može da izazove  strah, zgražanje, ljutnju, otpor.

Poznati književnik Paolo Koeljo je govorio: „Od svih razornih oružja koje je čovjek bio u stanju da izmisli, najstrašnije i najmoćnije bila je riječ. Bodež i koplja ostavljali su tragove krvi, strijele su se mogle vidjeti i iz daljine. Otrovi su takođe na kraju otkrivani gubeći tako svoje ubojito dejstvo. Ali riječ je uspjela da uništava bez tragova“.

Znam da ovdje ništa nije slučajno. Ne govori se ovdje sa tako puno mržnje slučajno. Riječ je ovdje oružje. Riječ donosi strah. A strah donosi pokornost. Pokornost donosi slijeđenje. Slijeđenje donosi zlo. Jer tada mi nismo više mi. Mi smo grupa. Mi imamo viši cilj. A viši cilj ne poznaje sadašnjost. Viši cilj je za svijetlu budućnost. A u budućnosti nema mene, tebe!

Viši cilj je DRŽAVA. Svako od njih trojice vidi drugačiju državu. Za svaku njihovu viziju treba realizator, a to smo mi. Realizacija višeg cilja, istorija uči, uglavnom ovdje bude krvava.

A da se vratim na početak priče. Moji su pamtili četiri države. Za svaku od njih su neki ginuli. I šta?

Nekih već dugo nema, ratnika i država. Ko zna kakva nas budućnost čeka, kako će izgledati Balkan. KO ĆE BITI GLAVNI? Čije će se pjesme pjevati, ko zna?! Ponešto i ne zavisi od nas.Već će nam saopštiti plan, za bolju budućnost. I ko zna za čije ćemo boje i zastave ginuti, ubijeđeni da smo na pravom putu. Mi to tako periodično radimo.

A možda i griješim?  Možda će napokon Balkan biti mjesto mira. Možda ćemo biti bolji, prema sebi i drugima. Možda ćemo prestati „prosipati žuč“. Možda ćemo riječi pametnije koristiti. Možda. Ko zna?

Ali nešto sumnjam, znam ja nas! Nego sve će to biti ili neće… to se zove budućnost.

Ali šta ćemo mi sa ovim danas? Hoćemo li svi pobjeći na zapad, ostavljajući prostor ovim nesrećnicima kojima smo mi  izgleda  zapad?  Hoćemo li se ponovo pobiti, mrziti?

Imamo li  snage, za početak,  da pokušamo da se trpimo. Da jedni drugima ne diramo u rane. Da i kad mislimo nešto loše da kažemo, da to progutamo, prespavamo, pa ako baš moramo, da to sutra kažemo. Jutro je pametnije od noći.

Imamo li snage prvo da pometemo u svojoj avliji. Da postanemo bolji muž, supruga. Bolji otac, komšija, radnik. Možemo li  kada već imamo mogućnosti da druge angažujemo da rade za nas, da prema njima budemo uljudni, da ih uvažavamo, cijenimo. Možemo li  na ulici da uljudno pozdravimo jedni druge, da se osmijehnemo, onako da pojačamo dojam i drugome uljepšamo dan. Možemo li da poštujemo propise države u kojoj živimo, da se uredno parkiramo, drugom ne smetamo. Da vlastito smeće ne bacamo u tuđe i ničije, kako znamo reći. Možemo li  da psovkom ne pojačavamo dojam vlastite priče? Možemo li  preko usta prevaliti, molim te, izvini, oprosti, žao mi je, pogriješio sam. Prvo u kući, pa na ulici, pa na poslu. Pa u DRŽAVI.

Znam,  reći ćete da je to slabost, osobina mekušca. Prāvi to nikad ne rade. Ovdje je to gotovo grijeh. Znam, ali šta mislite da ipak pokušamo. Reći ćete „može, ali hajde nek on prvi, što bih ja popuštao“. Evo ja bih sebe pokušao popravljati od danas. Griješit ću ja i dalje, povrijediti nekoga, ali ću se truditi, ma kakva cijena bila. Svaki put počinje prvim korakom, možda me neko od vas počne slijediti.

A ako i ne, vrijedi pokušati. Ako vam se ne sviđa prijedlog, neka, živite vi kako mislite da je najbolje. Mrzite što morate ustati. Mrzite ljude koje morate sresti, budite namrgođeni, djelovat ćete ozbiljnije. Mrzite svoj posao, mislite da vam je sve loše napravio neko drugi. Živite svoj strah, čekajući da budete heroj nekog velikog budućeg projekta. Ostvarite tuđe snove i vizije.

Ovdje se i tako svako malo smjenjuju himne i zastave, ovdje kao nigdje drugo vođe imaju kratak rok važenja. Ovdje se dugo sanja budućnost, a kratko i bolno živi sadašnjost.Izbor je vaš.

Možete i dalje vjerovati da ćete jednog dana biti dio nečeg drugog, većeg. Ostvarenje vječnog sna kome ćete vi kumovati. Možete misliti da baš vi nećete dozvoliti drugima da rade šta hoće, jer vi znate šta je najbolje. Možete vi šta hoćete, jer ko zna, možda vam se želje i ispune.

Ali ja sanjam da živim u zemlji u kojoj brinem o danas, u kojoj svaki dan radim i živim da bi mi bilo bolje. U kojoj se ne bojim sutra, a bogami ni ovog danas. U kojoj čovjek, čovjeku nije vuk. U kojoj se ne moramo voljeti, čak ni poštovati, ali ne moramo tražiti razlog da mrzimo.

Želim da živim u državi u kojoj mogu u bolnicu kad baš moram. Da je tamo ljekar zadovoljan svojim životom i spreman da mi se posveti. U kojoj je radnik plaćen i može od plaće da hrani i školuje djecu, da im ponekad pokaže more, kupi patike. Da živim u državi u kojoj ne skupljamo pare za liječenje, nego da svi imamo priliku i pravo na život. Želim da živim u državi u kojoj djeca idu u škole koje vole, u kojoj rade nastavnici koji vole da rade to što rade. Da iz te škole izlaze najbolja djeca na svijetu. U takvoj  državi želim da živim.

Ja želim da svaki dan učinim nešto da mi bude bolje, da i onima pored mene bude bolje, ili da im zbog mene ne bude gore. Želim da budem ponosan kada nekome kažem odakle sam, da me on prepozna kao čovjeka iz zemlje sretnih ljudi. To želim, jednostavno želim da i oni koji mi se obraćaju svaku noć s televizije, da mi kažu šta će oni sa ovim danas, a ne da mi govore šta će biti kad mene ne bude!

Zato u ovo vrijeme, naredne mjesece kada god vas budu ubjeđivali da znaju šta će sa nama biti za dvadeset, pedeset godina, da ih pitate samo šta će biti danas, sutra. Meni i vama je bitno ovo danas i ovo ovdje. Oni poslije nas svakako će znati bolje od nas s onim sutra.

Radio Gradačac / Ernes Hadžimuhamedović

Comments are closed.

YouTube