Do prije nekoliko godina, pojam provokativnog je bio sasvim jasan. U medijima svih vrsta, od elektronskih do štampanih, sve je ključalo od provokacija. Polugole žene, skoro djevojčice, nacionalistički napadi, rasistički ispadi, omalovažavanje na vjerskoj osnovi, a o političkim gadostima i korupciji, nije potrebno ni govoriti.
Javnost je bila prebukirana provokativnim događajima i naslovima.
Onda je ljudska svijest, dakle svi mi pripadnici te vrste, smo sve to počeli pojmiti kao normalno.
Sve.
I seksističke izjave, prebijene žene, trgovinu drogom i bijelim robljem, pjevaljke, turbo-folk, najbizarnije televizijske emisije, Farme, Grand parade, našminkanu djecu na binama, priglupe razgovore, užasne intervjue nekih «važnih» ljudi…
Dakle to nam je postalo svakodnevna doza životne nadgradnje.
Samim time došlo je do obrata. Strašnog obrata.
Danas, ako bilo ko kaže nešto sasvim normalno, nadigne se kuka i motika na njega.
Da.
Ako kritikuje nekoga iz svojih nacionalnih ili političkih redova zato što krade, ako iznese tačan podatak o strašnom broju nezaposlenih, ako vrati izgubljeni novčanik sa 2000 Eura, ako čita tri knjige mjesečno, ako sluša Azru, Stinga i Šabana Bajramovića, ako kritikuje rođeno dijete zbog loših ocjena a ne nastavnika, ako prizna da je vozio brže od ograničenja, ako prijavi da mu komšija baca smeće u šumu, ako redovno plaća komunalije i struju, ako za pojedince iz svog naroda kaže da su kriminalci ili zločinci, ako za učinjeno ne traži ništa osim osmijeha, ako nikome ne daje mito…
Pa taj je PROVOKATOR a sva njegova djela su obična PROVOKACIJA.
I tako to.
Sve se promijeni. Provokativno postane normalno. Onda normalno postane provokativno. Nigdje obrazovanja ni pameti.
Moram vam reći, radi zaštite autorstva, da sam naslov ovog pisanja uzeo iz konteksta jednog intervjua Milana Frasa, vođe grupe Laibach iz Ljubljane.
Provokativno, nema šta.
